Takav kakav jeste, prikazan u svetlu svih u tom
romanu oslikanih odnosa, Holden Kolfild, poslednje dete književnosti zapadnog
sveta, na kraju knjige dao je zapanjujući odgovor na staro, klasično pitanje o
tome šta želi biti kada odraste, čime će se baviti. On o tome govori svojoj
sestrici, ’’staroj Fibi’’, koju krišom dolazi u sopstveni dom da vidi. On onda
iznosi tu svoju viziju o polju raži punom dece, gde nema nikoga odraslog da
pazi na njih, da ne pređu preko ruba litice. I on želi da bude taj – jedini
odrasli na svetu, da stoji na rubu litice i da po čitav dan hvata decu koja se
u igri zatrče prema provaliji, da ne bi upala u nju. On samo želi da bude to, lovac
u raži. Generacijski gledano, mi smo potomci Holdena Kolfilda u prvom kolenu.
Mi smo u njegovim godinama, toga se dobro sećam, svi u svojim školskim
dvorištima nosili ko Hesea ko Ničea, ali uvek i najviše njega, Lovca u raži. Nama je on bio model za
identifikaciju. I videli smo još onda da takve dece više nigde nema. Ali kroz
našu fanatičnu posvećenost ovoj knjizi čuvala se vera u ljude.
Danas je drugačije. Prošlo je šezdeset i više
godina, i nema više mesta svečanom osećanju tuge sveta koji oplakuje svoju
decu. Holden Kolfild je porastao i nije se zaposlio kao lovac (originalno: catcher – hvatač). Današnji odrasli
moraju da se suoče sa tragikom odrastanja dece na drugačiji način, jednom
ozbiljnijom identifikacijom. Otvarajući se prema iskustvima drugih
civilizacija, oni bi mogli da sačuvaju svoju decu bez ikakvog dežuranja i
hvatanja. Mogli bi, poput Polinežana ili Severnoameričkih Indijanaca,
jednostavno da pokose raž, da dovedu svoju decu pred ivicu provalije i da ne
troše mnogo reči na to. Deca se ne zatrčavaju i ne skaču u provalije i reke. Ne
bi se ni deca u zapadnim krajevima sveta zatrčavala pod točkove automobila kada
ih njihovi roditelji ne bi identifikovali kao neodgovorna bića, kada ih ne bi
svojim strahom i sugestivnim upozorenjima nagonili da mahnito trče po
neprokrčenim područjima sveta odraslih. Tako je; deca skaču sa litice jedino u
svetu neodgovornih odraslih. Tamo gde nema potcrtavanja oštre granice između
sveta odraslih i sveta deteta, gde su deca jednako odgovorna kao što su to i
odrasli, gde odrasli ne gube živce ni vreme na pretnje, na plašenje i na
hvatanje dece, već uređuju svoju okolinu tako da se litice mogu na vreme
opaziti – realne opasnosti ni razloga za brigu nema.
Нема коментара:
Постави коментар