Druga vrsta imenovanja u kombinaciji sa
doslednošću potiče od naziva koje dajemo sebi. ’Ranitelj – kako to teatralno može da zvuči! Etiketiranjem sebe mi
menjamo ne samo svoje ponašanje već i način na koji opažamo druge,
prilepljujući i njima odgovarajuće etikete. Tako će vaše dete, ako se u
’’normalnoj fazi identifikacije’’ slučajno bude usprotivilo vašem autoritetu,
biti obeleženo kao ’’kuče’’ koje vas ujede.
Etikete su, po definiciji, potpuno pogrešne. Niste vi bez ostatka uvek i samo ’ranitelj, niti je vaše dete to što
kažete da jeste. Ono što se može razumeti, to je da pogrešnoj
samoidentifikaciji po pravilu sledi i pogrešna identifikacija drugih. Ako među
nazivima koje dajete sebi stoje još i oznake autoriteta i vaspitanja, etikete
će se iz vašeg uma ustremiti na decu otprilike na isti način kao što meci
izleću iz šmajsera.
Čak i kada ovladate jezikom i naučite da osetite
kada neko pokušava da utiče na vas koristeći se njime (što, imajući posla sa
decom-adolescentima, i nije tako teško naučiti), vi ipak možete da izvlačite
pogrešne zaključke iz toga što ste videli i čuli. Logički neipravan način
razmišljanja – to je ono majmunče koje vam skače oko glave dok pokušavate da
održite ravnotežu! Nepostojanje dokaza kao dokaz nepostojanja... okretanje
autoritetu kao dokaz istinitosti... post
hoc ergo propter hoc: ugrađivanje izmišljenih uzročno-posledičnih veza...
apel na emocije u svrhu ubeđivanja... Filosofi su u naše vreme sastavili
iscrpnu listu logičkih zabluda, poređanih u kategorije prema jedinstvenoj
hijerarhijskoj taksonomiji. Može se pokazati da roditelji u svakodnevnom zajedničkom
životu sa decom ne preskoče jednu od njih. Moglo bi se dokazati i to da namere
u opštem slučaju nisu bile loše, niti je motivacija bila posebno zla. Na kraju
krajeva, jedno se ne može poreći: u sve te zidove odrasli udaraju samo iz puste
želje da čuju neku lepu reč. I malo razumevanja.
Нема коментара:
Постави коментар