Ovde zapravo govorimo o nečemu što bi trebalo da
se nazove ’’pedagoškim kapacitetom’’. Ko je sposoban da vaspitava druge? Da li
ste to vi; i ako jeste, na osnovu čega to tvrdite, a ako niste, šta želite time
da kažete? Ko uopšte sme da vaspitava? Kome da se obratimo za savete i pomoć? Ko
je stvarni subjekt podizanja dece? Postoji način da jednostavno preskočite sve
probleme uobičajenih i onih drugih, graničnih humanističkih oblasti, i da
kažete da decu podiže Bog. Ili
univerzum. Ili tajna postojanja. Ili čudo života. I, jesmo li završili priču?
Možemo li sada da idemo kući? To zavisi od religioznog potencijala i duhovnog
senzibiliteta osobe koja vam je sagovornik. Ovo drugo (duhovni senzibilitet)
naveo sam želeći da ne zalupim vrata pred nosom ljudima koji nisu vernici u
nekom određenom smislu. Sa onima drugim, koji to nisu ni u kakvom smislu, pa
nisu ni duhovno osetljivi, možete očekivati da ste time tek otvorili priču.
Međutim, najvećem broju njih nimalo nije strano bogovanje kada se radi o
njihovom ponašanju prema deci.
M. Skot Pek je u svojoj čuvenoj knjizi, čiji
redovi više od svega govore o kompetenciji podizanja sebe i drugih, najpre
žestoko iskritikovao religiju u svakom konvencionalnom smislu te reči, da bi
potom, u narednom poglavlju, izatkao pravu odu u slavu ’’Milosti’’ - a milost
je ono što mi pravoslavni nazivamo blagodat. Mada slavni autor nije imao
nikakve veze s pravoslavcima, ja sam u takvoj strukturi njegove knjige uočio
čitavu jednu određenu telošku koncepciju. M. Skot Pek je tek u kasnijim svojim
naslovima počeo da iznosi otvoreno religiozni (ja bih pre rekao: duhovni) stav,
a meni je teološki pristup pedagogiji bitan najpre radi toga da ukažem na
opasnosti ’’igranja bogova’’ kod onih koji svoju sopstvenu pedagošku
kompetenciju nikada ne dovode u pitanje i u kojih je hipertrofiran osećaj
vlastitog pedagoškog subjektiviteta.
Pedagogija i vaspitanje su, na žalost, još uvek
prva, kod mnogih i jedina, asocijacija na pomen dece. Tema moje disertacije glasila je ovako: Položaj i
prava deteta u predanju Crkve i u istoriji zapadnog društva. Skoro svi
kojima sam to pomenuo reagovali su kao po komandi: ’’ah, da, to je iz
pedagogije...’’ Zašto svi povezujete sam pomen deteta sa vaspitavanjem i
pedagogijom? – kukao sam unaokolo. Kao da se sa decom nema šta drugo raditi
osim da ih vaspitavamo! Zaista, u mom nacrtu, od početka do kraja izrade, nije
bilo ni jednog jedinog procenta pedagogije. Nisam tačno znao ni šta da navedem
u prijavi teme, kada je u formularu trebalo naznačiti oblast, odnosno
disciplinu izučavanja. Najpre sam neodređeno stavio oblast praktičnog bogoslovlja,
da bih kasnije to promenio u hrišćansku socijalnu etiku. Još jednom ponavljam:
kao da se sa decom nema šta drugo činiti osim da ih posmatramo kao objekte
našeg pedagoškog tretmana! Teško u tom slučaju deci, makar onoj koju ja imam da
vaspitavam...
Нема коментара:
Постави коментар