Čak i kada imamo sasvim zdrava uverenja u vezi sa
stvarnošću i sa samim sobom, to nam nije od prevelike pomoći ako nam je fokus
na nečemu drugom. Čest fokus subjekata vaspitanja je globalna patnja, nepravda
svuda oko nas i uzaludnost života. Naša pažnja ponekad i nesvesno sklizne sa
teme razmišljanja. Šta se vozite? –
zna da upita dete subjekte svog vaspitavanja kada primeti da su u potpunosti
skrenuli sa glavnog koloseka razgovora, a nastavljaju da insistiraju na tome
što pričaju. Jedna teorija hipnotičkog transa tvrdi da se on može izazvati
manipulacijom fokusirane pažnje. Tretman zvani ’’razbijanje obrasca’’ koristi
se kod raznih tipova terapije da bi se nadjačala nečija svesnost i time
pokrenula promena. Kada prekinemo i isključimo svesne procese razmišljanja i
svesnosti situacije uopšte, informaciji je dozvoljeno da uđe u um bez
proveravanja.
Neki ljudi su toliko vešti u priči da već samo
slušanje može da izazove efekat transa. Ljudi i sami sebe s vremena na vreme
dovode u stanje transa. To se veoma često događa dok vaspitavaju. Jedno
učestano stanje je trans ’’to već znam!’’, koji se isprečuje između primanja
dobrog saveta i njegovog usvajanja. Tačno je da slabo slušanje odraslih od
strane dece predstavlja problem naše epohe. Međutim, u poslednjih nekoliko
vekova mnogo veći problem predstavlja slušanje dece od strane odraslih. Mnogo
toga što bi subjekt vaspitanja mogao da uoči, shvati ili protumači iz ponašanja
deteta zauvek je propušteno prosto zahvaljujući transu u kojem se našao. Mislim
da su ljudi u svakom trenutku budnosti u ovakvom ili onakvom transu. To im
pomaže da bi u umu održavali trenutni model stvarnosti i koristili ga za
uspešno snalaženje u okolini. Ali to ih u totalu izbacuje iz priče kada se
nalaze u ulozi nekoga ko vaspitava druge.
Нема коментара:
Постави коментар