Dete se, na primer, rodilo. Ono sad treba da
poraste. Šta mislite, kada to deca rastu? Ona rastu svaki dan. Ma šta svaki
dan? – ona rastu iz minuta u minut! Pa kako, od čega vaša deca rastu? Da li od
toga što se vi mučite, idete na posao i zarađujete da biste mogli da im
kupujete hranu, ili je vaša predstava o deci i životu nešto (duhovno) sadržajnija?
Ja bih rekao da je uloga odraslih u podizanju dece precenjena, i to preko svake
mere dobrog ukusa. Ljudi su sami najveći junaci svojih priča. Čak su i pojmovi Boga i ljubavi podvedeni pod zasluge požrtvovanih odraslih, iskusnih,
zrelih ljudskih bića. Ispada da dete ne bi moglo da nauči ni da misli, ni da
govori, ni da jede, ni da gleda i sluša oko sebe, da nije brige i žrtve
njegovih roditelja. Ovo je svet odraslih.
Iza ove moje konstatacije, tačnije iza činjenice
na koju upozoravam, vičem, skačem i mašem zastavicama, krije se žestoko
potcenjivanje vrednosti detinjstva. Novija naučna otkrića o važnosti doživljaja
ranog detinjstva nimalo nisu od pomoći da se ova vekovna instalacija pomeri s
mrtve tačke. Nedavno sam dobio poziv da učestvujem na tribini koju organizuje udruženje
’’Sigurna baza’’, u čijem imenu sam prepoznao naslov knjige Džona Bolbija,
autora teorije o afektivnom vezivanju. Radni naziv tribine trebalo je da bude: Može li se nadoknaditi ljubav iz detinjstva?
Odgovorio sam da rado pristajem, osećajući se pomalo kao onaj vuk iz
Ćopićeve pesme koji se pridružuje menažeriji, uz reči: ’’Poći ću s vama, jer
volim šalu’’. Odavno nisam čuo luđe pitanje – napisao sam organizatorima.
Narednih dana, dok sam smišljao nacrt izlaganja
za tu tribinu, shvatio sam da mi uopšte nije toliko važno da pretresam da li je
deci ta ljubav u detinjstvu zaista
toliko važna koliko se tvrdi da jeste, te da li se ljudi u svojim najranijim
danima slabo i jako afektivno vezuju. Mene je interesovalo nešto drugo. Naime,
roditelji koji hrane - to se još može definisati. Ali roditelji koji vole, to nikako. Još nisam sreo
roditelja, niti čitao o njemu, koji je, u bilo kojem značenju te reči, izjavio,
priznao ili shvatio da ne ’’voli’’ svoje dete, ili bar da ga do danas nije
’’voleo’’ dovoljno. Ovaj pojam je školski primer ideološke fraze, pojma sa
viškom značenja. Pitam se šta sve ljudi zamišljaju izgovarajući tu tešku, skupu
i najdragoceniju ljudsku reč, kada je tako nemilice podrazumevaju i računaju sa
njom. Ne treba biti vrsni kritičar da bismo zaključili da se idejom ljubavi prema deci pokriva sve i svašta,
uglavnom iz područja nagonskih težnji samih odraslih. M. Skot Pek morao je da
napiše čitavu knjigu, svoj svetski bestseler, Put kojim se ređe ide, da bi čovečanstvu današnjice pokušao da
stavi do znanja jednostavnu činjenicu: voleti
nekoga znači imati u vidu dobro tog nekog, i to duhovno definisano dobro, pa
tek onda (ako uopšte i tada) davati konstatacije o sebi. ’’Ja sam onaj koji
hrani’’ – izgleda da ovaj iskaz poseduje neku magičnu moć samoveličanja, u
čijoj se senci ponajbolje prima slika o sebi kao pravednoj žrtvi: ona koja će
nas pre ili kasnije okrenuti protiv rođene dece.
Toliko
o prirodi.
Нема коментара:
Постави коментар