You know that song, ’’If a body catch a body
coming through the rye’’? I’d like...
It’s ’’If a body meets a body coming through the
rye’’, old Phoebe said. ’’It’s a poem, by Robert Burns’’.
’’I know it’s a poem by Robert Burns’’.
She was right, though. It is ’’If a body meets a
body coming through the rye’’. I didn’t know it then, though.
I thought it was ’’If a body catch a body’’, I
said. Anyway, I keep picturing all these little kids playing some game in this
big field of rye and all. Thousands of little kids, and nobody’s around. Nobody
big, I mean, except me. And I’m standing on the edge of some crazy cliff. What
I have to do, I have to catch everybody if they start to go over the cliff. I
mean, if they’re running and they don’t look where they’re going. I have to
come out from somewhere and catch them. That’s all I’d do all day. I’d just be
the catcher in the rye and all. I know it’s crazy, but that’s the only thing
I’d really like to be. I know it’s crazy.
Old Phoebe didn’t say anything for a long time.
Then, when she said something, all she said was:
’’Daddy’s going to kill you’’.
I don’t give a damn if he does, I said.
U najpotresnijoj viziji svetske književnosti
XX veka, viziji Holdena Kolfilda, budućnost je predstavljena kao, citiram,
’’jedno veliko polje raži, i tako to, i sva ta mala deca, na hiljade male dece,
i nikoga u blizini, mislim, nikoga ko je veliki’’. Na kraju tog polja, kako
objašnjava Holden svojoj desetogodišnjoj sestri, postoji jedna suluda litica. A
deca, koja se igraju u raži, ona trče i ponekad ne gledaju kuda idu, tako da
mogu preći liticu i nestati u provaliji, koja je, kako ja tumačim, provalija
života, ili, kako bi Holden to rekao, ’’provalija života i tako to’’. Ovo je bio
roman prepun tuge, koja je provejavala kroz svaki njegov red. To je bila tuga
napuštenog deteta, tuga zbog napuštenosti dece, zbog svesti o deci koja prelaze
liticu, koja mogu nestati i koja nestaju u provaliji, jer nema nikoga da pazi
na njih. Ovo je, takođe, bila i tužbalica o porazu sveta odraslih, sveta koji
se suočio sa poslednjim svojim detetom, junakom romana Lovac u raži, Holdenom Kolfildom.
Oni koje Holden, u mnoštvu susreta sa odraslima,
jedine ne pominje, to su njegovi roditelji. Mada u prvim rečenicama tvrdi za
njih da su dobri, i sve to, ali da su previše osetljivi i da zato o njima neće
govoriti, on odbija da se vrati kući i namerava da ode bez pozdrava. Ovo je bila
i knjiga o konačnom porazu porodice – onog njenog dela koji se tiče
roditeljskih odnosa – i o herojskom nepristajanju poslednjeg deteta zapadnog
sveta na porodičnu hladnoću. Jer ako se epohalna tragedija napuštanja dece može
oprostiti i celome svetu, roditeljima se to ne može oprostiti.
Нема коментара:
Постави коментар