Pazite, ovde sam napisao ’’kao da se sa decom
nema šta drugo raditi’’, dakle: ’’sa decom’’ a ne ’’deci’’. Mene više od svega
drugog zanimaju odnosi odraslih sa decom,
čak i više nego njihovi stavovi ili odnosi prema
deci. Odnos sa detetom je komunikacija, obostrana interakcija. Komunikaciju
ne možete primenjivati ili sprovoditi, u nju možete stupiti kao ličnost sa svim
neizvesnostima koje to podrazumeva. Vaspitavanje je jednostranije: ono ima veze
sa postupcima koji odrasli čine deci. Potpisujem da je kvalitet odnosa važniji
od efikasnosti postupaka, kakvi god da su oni. Ne možete tako dobro vaspitati
dete da bi dobro koje ste mu time učinili prevazišlo ono što dete dobija iz
kvalitetnog odnosa sa vama.
Mnogi ne uočavaju tu bitnu razliku, pa im ovakva
kritika deluje kao isprazno mudrovanje. Da bih vam pokazao da ona to nije,
pokušaću da vam predstavim ideju vaspitanja sa više mogućih strana. Možete da
račlanjavate i secirate taj globalni ljudski projekat vaspitavanja dece iz tri
različita ugla. Ili ste odrasli, pa onda vi vaspitavate decu i sve što ulazi u
vaspitanje dece posmatrate iz vaše perspektive; ili ste deca, neko koga drugi
vaspitavaju, odnosno neko ko se vaspitava, pa onda stvari koje se tiču
vaspitanja tumačite iz ugla nekoga na čijoj se koži ono dešava; ili ste neko ko
hoće da uzme u obzir i jedno i drugo iskustvo, pa onda prvo pomišljate na to
kakav se odnos između odraslih i dece tu nameće, uspostavlja i gradi.
Vaspitanje i drugi pedagoški procesi (jer nije
pedagogija samo od vaspitanja; tu su i obrazovanje, socijalizacija, nastava,
savetovanje, pomoć...) najčešće su se razmatrali iz ugla odraslih, onih koji
imaju da vaspitavaju druge. Vekovima iza nas vaspitanje se definisalo kao
’’svestan, sistematski osmišljen uticaj starijih na mlađe, po nekom određenom
planu i sa određenim ciljem’’. Svest, sistematsko osmišljavanje, stvaranje
plana i određivanje cilja – sve to spada isključivo u domen pametovanja
odraslih ljudi. Oni su jedini subjekt vaspitanja. Čime se bave pedagozi? Oni
razrađuju tehnologiju vaspitnih uticaja, to jest kako da ono što ste jednom
naučili od teorijskih principa odigrate u praktičnim situacijama komuniciranja
sa decom. Sudeći po tome, jedan veliki, bitan deo zajedničkog življenja
odraslih sa decom ode na njihovo vaspitavanje.
Decu niko ništa ne pita. Podrazumeva se da je sva ta tehnološka muka proizašla
iz obilne ljubavi odraslog sveta
prema deci, pa se onda sve to sprovodi nad njima u smislu koji se ne razlikuje
mnogo od ’ranjenja ’’kučeta’’ (da vas
ujede).
Нема коментара:
Постави коментар