Reči koje koristimo u komunikaciji nisu isto što
i predmeti koje tim rečima hoćemo da opišemo. Ne samo da nisu to, već su, poput
naših modela stvarnosti, po definiciji nekompletne, neprecizne i izobličene.
Ono što vidimo je nepotpuna i izobličena slika. Reči koje koristimo da je
opišemo nisu precizne. U odnosu na značenje koje je na umu imao govornik,
slušalac će te reči interpretirati uvek na malo drugačiji način. Kada ste
roditelj, vi ste posebno često uzbuđeni. Razloga za to je napretek: počev od
detetovog neravnomernog disanja u kolevci do ozonske rupe u omotaču. U stanju
emotivne uzbuđenosti (da ne kažem: ubačenosti) teško da se može razmišljati o
racionalnosti vašeg ponašanja.
Jezik podboden emocijama inače ima uticaja na
nas, ali u nazivanju stvari proizvoljnim imenima ima i nešto više. Ono je
iskombinovano sa moći pretpostavljanja
unapred, što na komunikaciju sa decom ima uticaj sličan onome kakav su
nuklearne borbe imale na infrastrukturu Hirošime i Nagasakija. Kad neko nema
odgovarajuća lingvistička sredstva da razloži razgovor, kao što ga dete po
pravilu nema, njemu ne preostaje ništa drugo nego da se povuče iz rasprave. A
tada smatrajte da ste, zajedno sa vašim detetom, izgubili rat.
Нема коментара:
Постави коментар