Veliko je pitanje šta se tu dešava za dobro same
dece i u skladu sa njihovim stvarnim potrebama, a šta u korist nekog društva
ili zajednice ljudi kojima to dete ima da pripadne. Ko bi mogao da porekne da
se ’’kuče’’ ’rani za njegovo dobro?
Pokušajte to da osporite onome ko ujutru ustaje ili uveče po kiši izlazi u
dvorište da ga lično na’rani, onome
ko kupuje, ili priprema ono čime ’’kuče’’ treba da bude na’ranjeno. Međutim, ’’kuče’’ ima svoju funkciju, koliko god ona
bila marginalizovana. Ono služi tome da upotpuni kolorit jednog domaćinstva, da
čuva kuću, da se vrzma okolo, ili jednostavno da bude tu. Kada je reč o samom
’’kučetu’’, teško je reći koji je tačan smisao njegovog postojanja. Ljudi su
upravo i napravili to poređenje deteta sa ’’kučetom’’ kako bi potencirali
potpun nedostatak funkcionalnosti postojanja jednog takvog stvora u krugu jedne
šire društvene zajednice ili u kontekstu opšteg dobra na kojem smo svi mi
angažovani. U tome i jeste groteskni prizvuk ideje o ’’kučetu’’: ono je nešto što nema svoj pravi ’’razlog
postojanja’’ (raison d’être). Da te ujede: to je proširenje te njegove
bezrazložnosti, odnosno disfunkcionalnosti, tačnije preokrenute društvene
upotrebljivosti, (i) nakon sveg vašeg uloženog pedagoškog truda. Međutim, onaj
ko ’rani ’’kuče’’ čini to ili je to
činio sa sasvim jasnim razlogom: da ono bude od koristi, da ispuni svoju ulogu
ma šta to bilo, da izraste i preuzme dužnosti ma koje one bile i da ’ranjenje koje sada uz velike žrtve
osmišljamo, organizujemo i realizujemo ostvari neku svrhu ma koja ona bila.
Može se reći da društvo kao celina putem
vaspitanja utiče na pojedinca. Vaspitanje je način prenošenja kulture, nasleđa,
tradicije, usled čega je ono istorijski i civilizacijski uslovljen proces. To
znači da su ljudi u različitim periodima istorije i u različitim krajevima
sveta na različite načine ’ranili (svako)
svoje ’’kuče’’. Motivi podizanja potomstva iz ugla odraslih mogu se opet
različito određivati: ili je to pomaganje i rukovođenje razvojem nečije
ličnosti (setimo se na ovom mestu još jednom Tristrama Šendija), ili njeno osposobljavanje za samostalni rast i
sazrevanje ili prenošenje iskustava i veština. U svim ovim slučajevima
pedagogija se potvrđuje kao projekat sveta odraslih. Starije, sazrele, jednom
već vaspitane osobe primenjuju pedagoške principe na decu i omladinu, kako bi
ovi postali punopravne, zrele ličnosti, sposobne da uzmu učešće u životu
društva. Ponašanje odraslih nikada se ne dovodi u pitanje niti se ono pedagoški
procenjuje i razmatra. Zna se kako se ’rani
’’kuče’’. Svi su to oduvek znali i svi to znaju, svi su u tome nepogrešivi;
nema u tome neke velike filozofije. Ako o tome počnete da filozofirate, namere
su vam već pod sumnjom.
Нема коментара:
Постави коментар