Za dobar uvid u nastajanje i razvijanje vašeg deteta
nije dovoljno da ovladate poznavanjem prirode. Neophodno vam je i poznavanje
društva. Šta sve od društvenih okolnosti realno utiče na situaciju u kojoj se
vaše dete, najpre, rađa, a potom iz dana u dan odrasta? Mislim da svaka
društvena pojava, presek trenutnog stanja stvari vezanog za bilo šta što se
događa u bližoj i daljoj okolini, kao i konstelacija svih bitnih i nebitnih
odnosa u datom trenutku, utiču na rast deteta. Vi biste morali ne samo da imate
uvid i tačno intiutivno prepoznavanje svega toga, već i kao aktivan učesnik u
dešavanjima da spretno prilagođavate svaku vašu reakciju kako bi vam lični
uticaj na razvoj vašeg deteta bio pozitivniji, ili bar manje poguban.
Neću vam opisivati koliko detaljne, minuciozne,
da ne kažem haotične, mogu biti društvene okolnosti u kojima jedno dete nastaje
i počinje da se razvija. Umesto toga, uputiću vas na ono ludilo od knjige
Lorensa Sterna, Život i nazori
blagorodnog gospodina Tristrama Šendija (kod nas, u sjajnom prevodu
Stanislava Vinavera, skraćeno na Tristram
Šendi).
Ja sam ovoga meseca – kaže autor – za čitavu
godinu stariji nego što sam bio pre dvanaest meseci; i stigao sam, kao što
vidite, skoro do polovine moje četvrte knjige – a ne dalje od prvoga dana mojeg
života – što dokazuje da sad imam da opišem tačno još tri stotine šezdeset i
četiri dana života više nego kad sam započeo pisati; i tako, umesto da
napredujem kao svaki običan pisac u delu koje radim – ja sam, naprotiv, odbačen
za toliko knjiga unazad... A iz kojeg bi ih razloga trebalo skraćivati? Ako
produžim ovako trebalo bi da živim tačno 364 puta brže nego što pišem... Moj
život je neprekidna digresija, od kolevke pa do moga groba...
U ovom romanu bočni tokovi radnje (uglavnom
doživljaji junakovog oca i strica Tobija), koji su odneli prevagu nad glavnim
tokom, umetnute pripovesti renesansne inspiracije ili učene filozofske
rasprave, nižu se po asocijaciji ideja. Do kraja poslednje, devete knjige (u
srskohrvatskom Deretinom izdanju na više od šest stotina strana) glavni lik
knjige jedva stiže i da se rodi! Pisac pravi čudovišne digresije, koje ne
ostavljaju mesta za zamišljen glavni tok radnje, naime stvarni život i nazore
Tristrama Šendija. U njima se dotiče većina glavnih tema evropskog
prosvetiteljstva: vera u progres, lična sloboda i sreća, odnos vere i morala,
verska tolerancija, milosrđe, praznoverje, poreklo ideja i slično.
Predmet pripovedanja – porodične trzavice i male
nezgode, dopunjene amaterskim visokoparnim teoretisanjem o svemu i svačemu –
nije, kako tvrdi u predgovoru Milica Vinaver-Ković, samo banalan: on se
podsmeva koncepciji događaja kao nosioca pripovesti. Problem ovog podsmevanja
nije u tome što je ono nerealistično. Naprotiv: ako imamo u vidu stvarnost
uticaja okolnosti na rođenje i rast jednog deteta – problem je upravo u
njegovoj hiperrealističnosti. Možete li, da ste roditelji Tristrama Šendija,
ili roditelji bilo koga i bilo kada, preuzeti kontrolu nad svom tom
dokumentacijom – makar da biste tek imali u vidu sve njene činioce i pomoću
njih pokušali da odredite svoju subjektivnost? Ja odustajem od toga.
Нема коментара:
Постави коментар