Vi zaista niste, ko god da ste, i šta god da
radite, kompetentni da podižete svoju decu. Dokazi za to mogli bi se podneti na
račun svakog. Niko nije zaista kompetentan da podiže decu. Ako vam nabroje i
povežu nekoliko grešaka, a nekoliko grešaka i najbolji roditelj počini za manje
od nedelju dana, sudbonosni zaključak približava se s neizbežnošću poreske
prijave. Koliko god život bio milosrdniji, uviđavniji, popustljiviji nego što
smo to mi ljudi, koliko vam god se davalo više prilika da se sami osvestite i
učite na svojim greškama, postoje i drugi koji vole vašu decu. Loši rezultati po vas uopšte ne moraju da proističu
iz nekog objektivnog stanja stvari, vi i ne morate da budete ne znam kako
nevični roditeljstvu, ali takav sud o vama dolazi iz uočavanja i povezivanja
onih koji su skloni da tako uočavaju i povezuju: onih koji takođe vole vašu decu.
Druga nevolja, neizmerno grđa, nema veze sa vama.
Druga nevolja je to što nisu u pravu ni oni. Ovo još uvek ne znači da ste vi
ipak kompetentni za podizanje njihove i vaše dece. To znači da se o takvoj kompetenciji
ne može baš najvaljanije suditi, da su sa jednog stanovišta svi manje ili više
kompetentni da podižu decu, dok sa drugog to nije niko na svetu. Zaista, kada već
govorimo o sposobnosti i kapacitetu za podizanje dece, koje je vrste ta
sposobnost i taj kapacitet na koji mislimo? Je li to kapacitet za zajedničko
življenje sa decom, ili je to sposobnost njihovog vaspitavanja? Ako mislimo na
prvo, rekli bismo, uz svu opreznost, da je svako sposoban da zajednički živi sa
decom, jer praksa pokazuje da ljudi žive sa decom i da iz same te činjenice ne
nastaje nikakva nesreća. Ako je reč o drugom, onda pitamo: ko stvarno ’’ume’’
da vaspita dete? Da li samo oni samouvereni, koji se ne kolebaju tako lako,
niti ih možete uloviti u zamke kojekakvog filozofiranja? Da li to ’’umeju’’ svi,
bar po malo ili donekle, ili se može reći da u velikoj meri to ’’ne ume’’ niko?
Ne možemo da nastavimo sa razmatranjem ovog
važnog pitanja ako se prethodno ne dogovorimo na šta mislimo kada raspravljamo
o vaspitanju. Šta treba da bude vaspitanje? Kada čujete da vas neko to pita, znajte da biste bolje prošli da
vas je ošamario. U prethodnih dvadesetak godina izučavanja nikada nisam naišao
na definiciju koja bi dala bar približno zadovoljavajući odgovor na ovo tako
jednostavno pitanje. Vaspitanje je uticaj odraslih na decu. Vaspitanje je
prenošenje kulture sa starijih na mlađe. Vaspitanje je društveno-kulturno
uslovljena ideja o podizanju dece. Vaspitanje je ideološka činjenica. U svakom
od ovih iskaza ima ne po malo, već mnogo istine, tako mnogo da je više ne može
biti. A svaki od njih ne samo da je jednostran i nedorečen, već obavezno isključuje
neke suštinski važne stvari koje se nalaze na tamnoj strani meseca u koji se
gleda. Osim toga, ovde ne postoji samo saznajni problem. Ljudi retko pokreću
pitanja o vaspitanju, a da se zajedno sa njima ne ustreme na vas svom silom svojih
neobuzdanih osećanja. Ne samo da ne postoji dobar odgovor na pitanje; ne
postoji ni način da se bezbolno iskobeljate iz životnih situacija u kojima se
to pitanje ispostavlja pred vas.
Нема коментара:
Постави коментар