субота, 12. септембар 2015.

Zašto kuče arlauče (3)

Smatralo se da majke imaju veliku moć da svojim greškama sve upropaste. Za očeve se smatralo da imaju moć da svojom pažnjom svima učine dobro. Većina očeva su kao dečaci dobili dosta obuke u ponižavanju žena, i to im je štetilo u njihovim odnosima prema deci. Očevi i majke ’ranili su svoju ’’kučad’’ zajedno. Ovi prvi smatrali su se aktivnom stranom, mogli su da daju primer kulturnih muško-ženskih odnosa u kući i da poštuju žene u najrazličitijim ulogama. To im je uvek dobro dolazilo u odnosima sa decom. Oni koji su tako činili, borili su se protiv stvaranja naopakih slika u očima svoje dece, i podržavali su njihovo snaženje u svetu oko sebe. Odnos dece prema očevima uticao je na to koliko će ta deca poštovati sebe, koliko će se osećati srećnom, zdravom, i kako će se ponašati prema vršnjacima suprotnog pola.
Neuporedivo više bilo je očeva koji su držali razmak. Oni su bili ponosni na svoju ulogu izdržavalaca porodice (iako su sada u jednakoj meri porodicu izdržavale i njihove supruge). Ako su osećali da uopšte imaju još neku dužnost, to je bila dužnost sprovođenja reda u kući. Vreme ih je polako gazilo. O nekakvom redu nije moglo biti ni govora. Očevi su pokazivali manje razumevanja i ređe su bili spremni da saslušaju svoje ukućane. Većina njih imala je dobre namere, ali su se kod svojih kuća snalazili ko što se snalazi đavo u krstionici. Nisu imali pojma o tome šta da rade sa svojim osećanjima pred tom užasno komplikovanom decom. Nisu nigde učili da se kreću u sinusoidama odnosa uz pomoć dobre volje, strpljenja, obuzdavanja ili prilagođavanja. U tome su očevi generacije naših očeva još uvek računali na žene. One će to obaviti umesto njih. Bilo je dosta i onih koji su bili grubi u osećajnom, fizičkom, seksualnom, svakakvom smislu. Mnogi očevi davali su deci pogrdne nadimke, ismejavali ih i ponižavali za svaku grešku, a bilo je još uvek mnogo i onih koji su fizički zlostavljali decu. To je još uvek moglo da prođe, što se javnosti i susedstva tiče. Niko nije govorio o tome.

Mi smo generacija dece koju je sačuvao Gospod sa nebesa. Svi smo porasli, skoro svi normalni, pismeni, razboriti. Evo, pišemo i knjige. Mi smo tek kasnije postali rezervat, u političkom značenju. Ali ovo što sam pisao o očevima i majkama s kraja dvadesetog veka, to nije važilo samo za Jugoslaviju. Može se reći da je isto bilo u čitavom svetu, makar onom zapadno civilizovanom. Uloga majki i očeva, koji su u svom zbiru davali roditelje, predstavlja nasleđe vekova čitavog jednog velikog dela planete. Feministkinje će vam dalje pričati o posledicama diskriminacije žena i majki, i ja vam preporučujem da ih dobro saslušate. Mada mi imamo znamenitu srpsku tradiciju, koja se vodila prema nekim drugim merilima, malo je od toga ostalo kada sam se ja rodio. U to vreme mi smo se ubrzano uključivali u napredni svet. A morao je neko i dalje da nas ’rani.

Нема коментара:

Постави коментар