недеља, 27. септембар 2015.

Ujed za dušu (6)

Ujed nije šala. Međutim, bol koji čovek oseća od njega nije njegov neprijatelj već početak, prvi korak njegovog mogućeg otrežnjenja. To što nije željen i što čovek sa njim ne može da se raspištolji još više ga čini Božjim darom, da bi čovek na osnovu njegovog signala počeo da preispituje sebe i da menja svet. Čovekov organizam je savršeno stvoren. On svuda po koži ima signale za bol, koji služe kao upozoravajući sistem kada se u čoveku događa nešto bolesno. Slično je i sa dušom. Bol očigledno postoji na korist čoveka. Mada je čovek definiše kao neugodnost i povlači mu loša osećanja, bol je zaslužila njegovo priznanje. Ma šta priznanje! Više od priznanja: osetljivost duše na ujed delo je tvoračkog genija. Ta osetljivost svakodnevno vrši svoju zaštitničku službu, nalazeći se van kontrole čoveka. Kada bi ljudi to mogli, oni bi verovatno brzo isključili njene prekidače – i posle kraćeg vremena svi njihovi odnosi sa drugima bili bi upropašćeni. Ovako, zahvaljujući Bogu, ujedi za dušu daju ljudima početnu tačku u realističnom pogledu na stvar njihovog bola i patnje.
Prekidače za bol nikada ne bi trebalo isključivati, niti bi bol trebalo izbegavati po svaku cenu. On nam omogućava normalan život na zemlji. Onaj ko ne bi mogao da oseti duševni bol, takođe ne bi znao ni šta je zadovoljstvo. Za jedno i drugo postoje isti senzori i veze. Nije tako samo na nivou ćelija, niti pak samo u telu; tako je i u duši. Zato nije smisao u tome da nikada ne osetite bol, već da razumete njegovu ulogu. Isti principi važe i za druge kamenčiće u cipeli, kao što su strah i krivica. Ne dao vam Bog da imate posla s nekim ko ne oseća ni jedno ni drugo. Ova osećanja imaju svoju pozitivnu svrhu: da sačuvaju čoveka od veće bede i od totalnog uništenja odnosa sa drugim. Čovek stoga ne može da ima kontrolu nad događajima, ali zato može, i treba, da ima kontrolu nad svojom reakcijom. Ne radi se o tome da ja treba da kontrolišem šta će mi drugi učiniti, da mene niko ne treba da ujede za dušu, niti, kada se to desi, da ne treba da osećam bol – ali se radi o tome da treba da pripazim na svoje ponašanje, reči i misli, da kao odgovoran čovek zauzmem stav prema tom ujedu i bolu koji osećam.

Nije ni to kraj priče. U stvarnosti, stvari često pođu naopako i bol se otme kontroli. Tada govorimo o stvarnom stradanju i duševnoj patnji roditelja. Ponekad se ceo svet pita zašto Bog dopušta takve stvari (da ne kažem: zašto je dao zube deci). Ali čovek i dalje treba da razume situaciju tako kao da je lopta u njegovom dvorištu i tako kao da, ako hoće da menja svet, treba da počne od sebe samog. Tada je, više nego ikad, potrebno setiti se koliko je čovek, osim toga što je malo i ništavno, ujedno i uzvišeno stvorenje – samo ako je svestan razmera svoje odgovornosti i slobode. Ukoliko se pusti niz kanalizaciju svojih nagona, čovečnost mu neće mnogo pomoći. Ali čovek, svaki čovek, uvek ima moć da odluči drugačije, samo ukoliko se dovoljno stiša da čuje poruku svog ujeda. Karl Stejplz Luis nazvao je bol nebeskim megafonom. Nebesa nam šapuću preko zadovoljstava i uživanja sa svojom decom, govore nam preko savesti kada se preispitujemo šta radimo s njima, a viču nam preko bola koji osećamo kada nas deca povrede. To što ljudi uopšte jedni druge ujedaju, dokaz je da ovaj svet i ljudi u njemu nisu baš sasvim kasvetni. Oni koji pretrpe ujed i osete bol nisu u tome nikakav izuzetak. Plata za greh ne dolazi ljudima generalno, već uvek konkretno – kroz ujede i bol. Nakon što zajedno sa svojim bližnjima okrenemo nekoliko krugova u opštem vrtlogu međusobnog ujedanja, dođe i taj blagosloveni i prosvetljujući trenutak na red: da na svojoj duši osetimo zube.

Нема коментара:

Постави коментар