Ujed nije šala. Međutim, bol koji čovek oseća od
njega nije njegov neprijatelj već početak, prvi korak njegovog mogućeg
otrežnjenja. To što nije željen i što čovek sa njim ne može da se raspištolji još
više ga čini Božjim darom, da bi
čovek na osnovu njegovog signala počeo da preispituje sebe i da menja svet.
Čovekov organizam je savršeno stvoren. On svuda po koži ima signale za bol,
koji služe kao upozoravajući sistem kada se u čoveku događa nešto bolesno.
Slično je i sa dušom. Bol očigledno postoji na korist čoveka. Mada je čovek
definiše kao neugodnost i povlači mu loša osećanja, bol je zaslužila njegovo
priznanje. Ma šta priznanje! Više od priznanja: osetljivost duše na ujed delo je tvoračkog genija. Ta
osetljivost svakodnevno vrši svoju zaštitničku službu, nalazeći se van kontrole
čoveka. Kada bi ljudi to mogli, oni bi verovatno brzo isključili njene
prekidače – i posle kraćeg vremena svi njihovi odnosi sa drugima bili bi upropašćeni.
Ovako, zahvaljujući Bogu, ujedi za
dušu daju ljudima početnu tačku u realističnom pogledu na stvar njihovog bola i
patnje.
Prekidače za bol nikada ne bi trebalo isključivati,
niti bi bol trebalo izbegavati po svaku cenu. On nam omogućava normalan život
na zemlji. Onaj ko ne bi mogao da oseti duševni bol, takođe ne bi znao ni šta
je zadovoljstvo. Za jedno i drugo postoje isti senzori i veze. Nije tako samo
na nivou ćelija, niti pak samo u telu; tako je i u duši. Zato nije smisao u
tome da nikada ne osetite bol, već da razumete njegovu ulogu. Isti principi
važe i za druge kamenčiće u cipeli, kao što su strah i krivica. Ne dao vam Bog da imate posla s nekim ko ne oseća
ni jedno ni drugo. Ova osećanja imaju svoju pozitivnu svrhu: da sačuvaju čoveka
od veće bede i od totalnog uništenja odnosa sa drugim. Čovek stoga ne može da
ima kontrolu nad događajima, ali zato može, i treba, da ima kontrolu nad svojom
reakcijom. Ne radi se o tome da ja treba da kontrolišem šta će mi drugi
učiniti, da mene niko ne treba da ujede
za dušu, niti, kada se to desi, da ne treba da osećam bol – ali se radi o tome
da treba da pripazim na svoje ponašanje, reči i misli, da kao odgovoran čovek
zauzmem stav prema tom ujedu i bolu
koji osećam.
Nije ni to kraj priče. U stvarnosti, stvari često
pođu naopako i bol se otme kontroli. Tada govorimo o stvarnom stradanju i
duševnoj patnji roditelja. Ponekad se ceo svet pita zašto Bog dopušta takve stvari (da ne kažem: zašto je dao zube deci). Ali
čovek i dalje treba da razume situaciju tako kao da je lopta u njegovom
dvorištu i tako kao da, ako hoće da menja svet, treba da počne od sebe samog.
Tada je, više nego ikad, potrebno setiti se koliko je čovek, osim toga što je
malo i ništavno, ujedno i uzvišeno stvorenje – samo ako je svestan razmera
svoje odgovornosti i slobode. Ukoliko se pusti niz kanalizaciju svojih nagona,
čovečnost mu neće mnogo pomoći. Ali čovek, svaki čovek, uvek ima moć da odluči
drugačije, samo ukoliko se dovoljno stiša da čuje poruku svog ujeda. Karl Stejplz Luis nazvao je bol
nebeskim megafonom. Nebesa nam šapuću preko zadovoljstava i uživanja sa svojom
decom, govore nam preko savesti kada se preispitujemo šta radimo s njima, a
viču nam preko bola koji osećamo kada nas deca povrede. To što ljudi uopšte
jedni druge ujedaju, dokaz je da ovaj svet i ljudi u njemu nisu baš sasvim kasvetni.
Oni koji pretrpe ujed i osete bol nisu u tome nikakav izuzetak. Plata za greh
ne dolazi ljudima generalno, već uvek konkretno – kroz ujede i bol. Nakon što
zajedno sa svojim bližnjima okrenemo nekoliko krugova u opštem vrtlogu
međusobnog ujedanja, dođe i taj blagosloveni i prosvetljujući trenutak na red:
da na svojoj duši osetimo zube.
Нема коментара:
Постави коментар