субота, 18. јул 2015.

Rano moja, hej! (2)

Nakon što se pokazalo za šta je ljudski rod hteo da upotrebi svoje komunikacijske kapacitete, onda je s neba sišao Gospod i napravio dar-mar.
Na svu sreću, to nije kraj svih priča. Posle sto hiljada godina onakvog haosa od ljudske istorije, kada su pojedini konačno odlučili da malo bolje porazmisle i da saslušaju šta im se priča, došlo je do jedne nove epizode: I kad se navrši pedeset dana bejahu svi apostoli jednodušno na okupu. / I ujedanput nastade šum sa neba kao hujanje silnoga vetra, i napuni sav dom gde oni seđahu; / i pokazaše im se razdeljeni jezici kao ognjeni, i siđe po jedan na svakoga od njih. / I ispuniše se svi Duha Svetoga i stadoše govoriti drugim jezicima, kao što im Duh davaše da kazuju. / A u Jerusalimu boravljahu Judejci, ljudi pobožni iz svakoga naroda koji je pod nebom. / Pa kad nastade ova huka, skupi se narod, i smete se; jer svaki od njih slušaše gde oni govore njegovim jezikom. / I divljahu se i čuđahu se svi govoreći jedan drugome: Gle, zar nisu svi ovi što govore Galilejci? / Pa kako mi čujemo svaki svoj jezik u kome smo se rodili?


Šta hoću time da vam kažem? Možete da računate čak i na to da će vas drugi razumeti, pa, eto, da ćete i vi možda razumeti druge, ali ako mislite da je to neka prosta računica, da ćete povezati dva i dva i završiti posao, da nećete pre toga pogledati na nebesa i da ćete da kažete da je sve to u vašim rukama, da ne treba vas niko i ništa da prosvetljuje i da ne treba ognjeni jezici s neba da vam silaze na glavu  – ja se ne bih kladio na to. To da će jedan čovek razumeti drugog čoveka, posebno da će roditelji razumeti decu i deca njih, pa i roditelji roditelje i deca decu – to, najblaže rečeno, nije verovatno. Ako mislite da će drugi u principu da shvate šta imate da im kažete, pa još ako od toga polazite i ako se to za vas podrazumeva: bolje idite i pričajte zidovima. Mi nikada nećemo znati kako nas drugi doživljava, ni kakva je njegova unutrašnja namera, čak ni kada svi mislimo da govorimo o jednom te istom stanju stvari. Ako nam je za utehu – a nije – neće ni on znati šta mu mislimo mi.

Нема коментара:

Постави коментар