петак, 31. јул 2015.

Rano moja, hej! (17)

Dobro je kada roditelj postane sposoban da bude i učitelj, da ne kažem apostol svojoj deci. To mogu da postignu tek oni koji se ne mešaju mnogo u njihove dečje stvari, koji prestanu da ih koriste da bi došli do sopstvene sreće i koji su sami svoja sreća. Ne mešati se u stvari svoje dece ima veze sa prisustvom. Kako reagujete kada vidite da neko koga volite pati? Najčešće u tom slučaju patite i vi, i onda morate da izađete iz sobe i ostavite tu osobu koju tvrdite da volite kako biste se pozabavili sobom. Možda bismo mogli da volimo svoju decu toliko i tako da se ne mešamo u njihove stvari i budemo tu za njih. Mi nismo namerno tu za njih; mi onda jednostavno nemamo razloga da izađemo iz sobe i odemo kada vidimo da nam deca pate. A u prisustvu mira i ljubavi ni patnja ne može dugo da traje.
Sve dok ne preispitamo sve budalaštine koje smo u glavi stvorili o svojoj deci, mi nemamo pojma ko su oni. Deca nam rastu, sreću druge osobe iz dana u dan i drugi sreću njih. Mi smo poslednji koji ih upoznajemo. Drugi se s njima sastaju slučajno; naš put do njih zna baš da se otegne.

To da smo roditelji i deca, da smo ’ranjeni i da ’ranimo, da smo ljudsko biće i da smo ’’kuče’’, da od života nešto imamo i nešto nemamo i da u životu nešto možemo a nešto pak nikako ne možemo: to su vam dva pola jedne iste stvarnosti. Koju ćemo od dve strane medalje u nekom trenutku videti zavisi od toga na koje smo korito stali. Polovi se samo površnom posmatraču ukazuju kao suprotnosti koje se uzajamno isključuju. Ako se pažljivije pogleda, pokazuje se da sve ovo što sam na početku odeljka nabrojao zajedno čini jedinstvo i da je postojanje Onoga koji ’rani i onoga što ujeda uzajamno zavisno.
Nauka je to fundamentalno iskustvo prvi put stekla prilikom istraživanja svetlosti . 

Нема коментара:

Постави коментар